Tračerski obračun s mrtvom ženom. Mate Matišić, Ljudi od voska, režija Janusz Kica, HNK

Plaža u Betini, ljeto 2016

 

Vjerujem da će gledalište biti puno, imamo predstavu o kojoj će se puno pričati. To je ansambl predstava, s puno odličnih glumaca. Nema dosade, ima smijeha, i svega još. Volite li kazalište, svakako preporučujem da je odete pogledati.

No meni je stvar ljudski i moralno krajnje sporna. “Ljudi od voska” najavljeni su kao drama s autobiografskim elementima. Autor teksta Mate Matišić napravio ju je kao spoj tri priče, koje imaju zajedničkog protagonista, Viktora, pisca i jazz muzičara koji je nekad bio rock zvijezda. Dakle, Matišića samog: autor teksta u stvarnom životu svira, sklada muziku, piše drame i scenarije za filmove. Pisac Matišić poznat je po vrlo stvarnosnim tekstovima, uvjerljivim dijalozima i mračnim zapletima, po oporoj kritici društva koju voli začinjati humorom, recimo kao u “Svećenikovoj djeci”. Najdraži mi je kao scenarist izvrsnog Brešanovog filma “Nije kraj” u kojoj se branitelj zaljubljuje u curu u koju se zagledao preko nišana snajpera u Obrovcu, a ona se sada kurva u Beogradu. U ZKM-u je igrala njegova “Žena bez tijela”, “Fine mrtve djevojke” u režiji Dalibora Matanića privukle su pažnju prvo kao film, a kasnije i kao predstava u Gavelli. Ukratko, potentan pisac od koga očekuješ još puno, jer ostavlja dojam da još ni blizu nije pokazao što sve može.

U “Ljudima od voska”, tekstu koji je napisao po narudžbi HNK, Mate Matišić je pokušao napraviti korak naprijed. Kao pisac većinom koncentriran na opisivanje opačina trenutne društvene zbilje, sad je pažnju usmjerio na svoju neposrednu okolinu. “Stvarno je literarno amoralno pisati o gadostima drugih, a ne pisati o gadostima onih koji su ti bliski. Zato, ako već rastvaraš i raskrinkavaš tuđu obitelj, onda pokaži i svoju”, kaže Ana (Ana Begić Tahiri) u predstavi, obraćajući se suprugu Viktoru, Matišićevom alter egu. No Matišić to ne uspijeva, tek ovlaš saznajemo nešto o njemu, uglavnom stvari na razini biografskih podataka: roditelji gastarbajteri itd. Lik poput njega čelično se opire autorefleksiji.

U prvoj priči Viktor se suočava s posljedicom nekadašnjeg života zvijezde, u drugoj se vraća u svoje rodno selo, a u trećoj? U trećoj se obračunava s pričom zbog koje je Matišić pretvoren u sveca u našoj javnosti, s usvajanjem djevojčica pokojnog prijatelja Krste Papića. Dva skeča i drama, slijepljeni u veliku predstavu Hrvatskog narodnog kazališta.

Prva priča, Obožavateljica, izaziva salve smijeha. Ksenija Marinković briljira kao Jevresa, nekadašnja obožavateljica koja je nakon Viktorovog koncerta na Tašmajdanu osamdesetih, točno devet mjeseci kasnije, rodila sina. Ona je istovremeno i šiparica koja je pala na rock zvijezdu, ranjiva majka koja ne želi ostati bez sina i onaj tipičan lik žene iz Srbije koji će već svojim naglaskom i ispijanjem rakijica kod nas izazvati smijeh. Zabavno, dopadljivo. Odličan je Ivan Jončić kao nekadašnji bubnjar, danas odvjetnik, dojmljiv je Slavko Juraga kao zaposlenik srpskog veleposlanstva. Mladić koji igra Nemanju super je skinuo srpskog kriminalca.

Druga priča, Prvi musliman u selu, također se koristi humorom, ali ovdje smijeh ne može prekriti mučnu stvarnost koju opisuje. Priča iz autorovog rodnog sela kod Imotskog obračun je s okrutnom, patrijarhalnom sredinom,  žestok i efektan obračun s dinarskom tradicionalnom obitelji, nakon Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić i Gorana Nevija Marasovića. Siniša Popović izvrstan je kao ucviljeni otac, kao i Bojan Navojec u ulozi umirovljenog časnika i dilera, ili Milan Pleština koji sinu u kolicima želi kupiti ženu. Lijepu Ukrajinku, za koju se ispostavi da je iz Bosne, muslimanka, odlično igra Jelena Perčin, a čudo kako dobro funkcionira Ivan Glowatzky kao ratni invalid u kolicima, jer jedva da ima nešto na raspolaganju osim tih kolica. Skupa s pršutom i oduševljenim pozdravima, Matišića tu vrijeđaju i potcjenjuju. Grubost i okrutnost sastavni je dio gostoljubivosti, ili jednostavno ljubavi. Laž, pokvarenost, zločin naličje je manifestne patrijarhalne časti. Matišić tu umeće dodatnu priču koja nam razotkriva njegove postupke dramatiziranja stvarnosti: priča koju je počeo pisati te večeri na selu sastavni je dio priče koju gledamo. Jako dobro, na kraju ti više nije jasno što je istina, a što se piscu pričinilo.

Treća je problematična. Prva priča je crtica, od druge bi se dala napraviti prava drama, treća već jest drama i mogla bi samostalno funkcionirati. “Ispod perike”, kako se zove treći dio, priča je o posvajanju djevojčica Krste Papića i njegove supruge Jadranke Štefanac. Mate Matišić i njegova supruga Marija posvojili su djevojčice koje su ostale bez roditelja, i tako je pisac i muzičar Mate Matišić upisan u “Who is Who” kao prvi živi svetac u Hrvatskoj.  Da, razumijem da živog čovjeka smeta etiketa sveca, naravno da to nisi. I onda napraviš ovakvu predstavu? Apsolutno mi nije jasno zašto je Mate Matišić, čovjek od krvi i mesa, to napravio. Ne moraš biti nikakav katolik i svetac da bi razumio da je katastrofa tako u javnost izložiti djevojčice bez roditelja. Rugaj se Sanaderu i Kerumu, Bozaniću i Mili Bogoviću, ali maloljetnim djevojčicama?

Dio u kojem autor razgolićuje majku djevojčica nedvojbeno je najjači dio predstave, vidljivo odskače. To je stvarnost koja te direktno udara u glavu, a ne humorom razblažena svakodnevna okrutnost iz ostatka teksta.

Je li legitimno koristiti stvarnost u umjetnosti? Da, naravno. Ovdje je problematično samo to što se radi o najdubljoj intimi maloljetnih djevojčica. Predstava je najavljena kao autobiografska, očito pogrešno. Pisac koji nije u stanju tri rečenice složiti o sebi i svojoj materi, majku djevojčica izložio je zagrebačkoj javnosti kao čudovište.

Normalno mi je kad stanovnike sela kod Imotskog prikaže kao kanibale, ali ovdje nije riječ o “liječnici iz Zagreba” nego o ženi s imenom i prezimenom.

Mate Matišiću, zašto si to napravio? Zašto si izložio curice, a ne sebe?

Šta postižeš ako izložiš kostur osobe koja je ionako mrtva?

Mate Matišić ima obli rukopis, dok piše on zaglađuje, umekšava i pojačava, stereotipizira i očuđuje, zavlačeći uvijek malo prema tipskom, prema humoru. Igra se stereotipima, tako da uzme takav jedan tipski lik a onda ga s malo soli i papra, paprike i kurkume individualizira. Skoro uvijek zaključan u orbiti Brešana starijeg i Ante Tomića. Tako je i sam sebe nacrtao kao tipičnog muškarca, onaj tip koji ništa ni o čemu ne zna, totalno je pasivan i pati pred obratima sudbine i vjerojatno bi umro da mu nema brižne supruge Ane, koja mu valjda svako jutro donosi čiste čarape kako on, smotan kakav jest, ne bi pomiješao boje. Zbrkan i smušen, dobrica u stvari, jedina mu je mana što tu i tamo digne glas. A njegova žena Ana? Ništa, sušta dobrota i pokornost.

Patrijarhalna idila, osjetljivi muž nesposobnjaković, i žena koja mu spašava život obavljajući poslove za koje na Zapadu služi plaćena pomoćna radna snaga, od dostavljača hrane do osobnih asistenata. Sapuničarski bračni par, Nitko i Ništa, sporedni likovi u sretnom braku o kojem baš ništa ne saznajemo. Tu kao meteor udari lik Jasne, zagrebačke liječnice koja umire od raka i traži skrbnika za svoju djevojčicu, tu je previše čovjeka i previše stvarnosti – u odnosu na ostale. Ako i nije istina što nam kažu, da su dijelovi dijaloga na sceni u stvari snimljeni razgovori živih ljudi, to nas se upravo tako doima. Kad dadilje iznose svoje pritužbe na doktoricu Jasnu, to je knjiga zlostavljanja djeteta, s toliko životnih detalja da probijaju tanki škartoc drame.

Jako volim stvarnosno kazalište, volim ono što zovu dokumentarnim kazalištem. “Ljudi od voska” ne spadaju u to. Ljudi od voska poigravaju se sa stvarnošću ali ostaju na sigurnoj udaljenosti od nje, sve dok se na sceni ne pojavi proračunata doktorica Jasna, koju igra Alma Prica. Za pisca ona je bila prejaka, nije znao što bi s njom, pa ju je dao integralno, onakvu kakva jest. Strši zato iz predstave po svojoj pokvarenosti, zloći, sebičnosti – a u stvari je jedina stvarna osoba među nizom papirnatih likova.

“Ljudi od voska” u prve dvije priče su Mrduša, a onda slijedi šaka u glavu. Umjesto da razgoliti sebe i zagrabi s dna svog želuca kako bi iskopao umjetnost, pisac je izložio mrtvu ženu. Slažem se sa njegovom kazališnom suprugom Anom: Nisi u stanju svoju mater dovesti na pozornicu, pa si doveo mater od djevojčica. Mrtvu mater djece koja se ne mogu braniti. One su te koje moraju obračunati sa svojom majkom, kao što je tvoj posao kao sina i pisca da obračunaš s vlastitom. Zašto si to napravio curicama, u dobi kad im to sigurno ne može pomoći, a moglo bi ih jako pozlijediti?

Umjetnički stvar nije do te mjere izvrsna, da bi opravdala sredstva. Lupa nas baš tim izvankazališnim dodanim značenjem. Da ti je meta netko živ i jak, smatrala bi to provokativnim. Ovako ću pomisliti da si utekao nedopuštenim sredstvima kad si shvatio da sam o sebi nisi u stanju pisati. Balkan puca na autorefleksiji.

A da je Janusz Kica napravio predstavu po tekstu nekog stranog autora? Prigovorila bi mu da su prva dva dijela suvišna, bio bi dosta samo treći. Ma znao bi to i bez mene.